MAJSTOR ZVONKO: KRIZA NAS JE IZULA

Obućar ne diže glavu od posla

 

Da li će i kada biti bolje možete da verujete političarima i medijima ili sopstvenim očima. A, da se uverite kakvo je kod nas stanje dovoljno je da samo uđete u Opančarsko-obućarsku radnju u Karađorđevoj 11. gde je gužva non-stop.

- Dete mi u subotu putuje. Hitno mu trebaju patike, vidno uzbuđena majka „podiže temperaturu” na ionako tropsku vrućinu.

Majstor Zvonko se trudi da sve postigne.

- Gužve su nezapamćene. Kriza je počela još devedesetih, ali ovih dana ili meseci je njena kulminacija, tvrdi obićar Zvonko Božović (53) koji je u ovom poslu već više od tri decenije.

On dnevo popravi po 15-ak pari, svakoga dana u radnji provede više od 11 sati, a od nedavno je počeo, što se ranije nije dešavalo, da radi i nedeljom. Nije on država već se zaista trudi da rokove „ispoštuje”.

- Danas se najviše donose patike. One su skoro trećina svih opravki. Sem njih, mušterije najviše donose sandale i mokasine. Polovina posla su lepljenja ili „podbacivanja” parčića na patikama i cipelama, priča on.

Pošto ima mnogo stalnih mušterija i prepoznaje svoj rad nije neuobičajeno da jedan isti par opravlja po više puta. Mušterije se slabo zanavljaju.

- Sve se više kupuje jeftinija obuća, sezonski se nosi i po potrebi jednom popravi tokom te sezone, a po njenom isteku baci. To su mokasinice od 1.000 ili 1.200 dinara, a samo njihovo pendžetiranje bi stajalo pola njihove cene. Mušterije me zamole da ih zalepim da „odrade” još mesec dana i posle ih bace, pojašnjava majstor Zvonku našu društvenu zbilju kroz prizmu svog zanata, dodajući da nema više skupljih „operacija” ili popravki boljih i vrednijih cipela. To su sve „intervencije” od 200 do 300 dinara.

Dolazak u njegovu radnju indikator je i nekih drugih ovdašnjih fenomena. Već na prvi pogled „bačen” po njegovoj radnji očigledno je i gde se naši sugrađani najčešće snabdevaju. Najveći broj donetih cipela i patika „upakovan” je u kese „Trnave prometa”.

I dok je u razvijenom svetu njegov zanat odavno u izumiranju, kod nas teško da će se to dogoditi.

- Cenim da će se ovaj trend nastavi a ne zaustaviti, smatra on, napominjući da kod nas samo u centru grada u krugu od 500 metara radi desetak obućarskih radnji, a u samom Kragujevcu preko dvadeset i svi imaju posla preko glave.

Više nema pravila, jer ne samo siromašniji, već i bolje stojeći sugrađani (VIP mušterije) se ne libe „lepljenja i krpljenja” i donose obuću na „oporavak”. Ipak, i tu su penzioneri „stubovi” našeg društva.

- Oni su najbolje i najredovnije platiše. I na ovaj način oni pomažu i izdržavaju porodice, donoseći obuću svoje dece i unučića i uredno plaćajući popravke, završava majstor Zvonko ovu svoju ne samo obućarsku već sociološko-političku analitičku priču o trenutku u kome živimo, i koji će sa aspekta njegovog posla još dugo potrajati.

A, u prilog njegove teze stoji i činjenica, odnosno gomila pari cipela, popravljenih pre više meseci, za čije „podizanje” vlasnici još nisu „zatvorili finasijsku konstrukciju”.

 

RADNJA SA TRADICIJOM

 

Majstor na dedovini

 

Legendarnu radnju u Karađorđevoj ulici broj 11, tada samo kao opančarsku, otvorio je Zvonkov deda Rajko 1964. godine. Iako je završio Saobraćajnu školu Zvonko nije poput svojih drugova potražio uhlebljenje u „Zastavi” i Hitnoj pomoći, već je po odsluženoj vojsci 1984. godine preuzeo posao od dede. Zanat je izučio kod dede koji je do svoje smrti 1998. godine voleo da „posedi” u radnji, a proširio ga uz Rajkov blagoslov i na obućarski, završivši školu u Obrenovcu.

- Danas opanci slabo koga interesuju. Godišnje prodam oko 40 pari, mahom našim ljudima koji žive u inostranstvu, kao suvenire kada dođu na odmor za Uskrs, Božić i Novu godinu, kaže on.

I stanje sa „naslednikom” u obućarskom zanatu je čipavo.

- Za sve ove godine nije se pojavio niko koga je interesovalo da se bavi ovim poslom, sa setom razmišlja Zvonko kome li će da „preda” radnju i zanat poput njegovog deda Rajka.

 

Z. MIŠIĆ